Velikan hrvatske i francuske kulture

Znameniti povjesničar umjetnosti, ekonomist i publicist te neumorni borac za hrvatsku slobodu i neovisnost Ante Glibota (Slivno kraj Imotskog, 15. lipnja 1945–Pariz, 29. kolovoza 2020) preminuo je u Parizu od posljedica zaraze koronavirusom, ostavivši francuskoj i hrvatskoj kulturi golem opus. Osnovnu školu pohađao je u rodnome Slivnu, klasičnu gimnaziju u Splitu, a na Ekonomskom fakultetu diplomirao je u Zagrebu 1969. Bio je tajnik Društva ekonomista Zagreba i Društva ekonomista Hrvatske, a s ekonomistom Vladimirom Veselicom pokrenuo je Hrvatski gospodarski glasnik, jedno od najvažnijih glasila Hrvatskog proljeća. Glasnik je zabranjen, a on je s nizom uglednih kolumnista uhićen pod optužbom kontrarevolucionarne aktivnosti godine 1972.

Nakon mukotrpna robijanja, izmučen i ponižen, ali ostavši nesalomiva duha, po izlasku iz zatvora emigrira u Pariz 1974. U Parizu je studirao civilizaciju, ekonomiju, estetiku i povijest umjetnosti na Sorbonni i Collègeu de France, istodobno radeći fizičke poslove. Otvorio je umjetničku galeriju u Parizu 1978. i Chicagu 1981. te uspostavio suradnju s umjetničkim galerijama i muzejima u Italiji, Japanu, Koreji, Americi i dr. Suradnju s američko-švicarskom zakladom Open End Theater započeo je 1978. Za umjetničkog ravnatelja Paris Art Centera imenovan je 1979. Kao kreativni kozmopolit i poliglot napreduje u karijeri te je imenovan za glavnoga ravnatelja Paris Art Centera (1982–1994).

Snimio Igor Soban / PIXSELL

U fokusu Glibotina interesa bili su odnos znanosti i umjetnosti, nove tehnologije i arhitektura, što je rezultiralo brojnim simpozijima, izložbama i publikacijama. Međunarodni olimpijski odbor imenovao ga je 1986. tajnikom umjetničkog programa Olimpijskih igara u Seulu, kustos je izložbe Sport u umjetnosti na OI u Pekingu 2008. Autor je više od pet stotina međunarodnih izložbi u najvažnijim svjetskim muzejima i galerijama, četrdesetak dokumentarnih filmova te niza audiovizualnih zapisa s istaknutim umjetnicima i znanstvenicima, s kojima je blisko surađivao na projektima diljem Europe i svijeta. Autor je i izdavač više od dvjesto dvadeset knjiga i kataloga, više od sto pedeset glazbenih albuma, glazbenih antologija i kompilacija. Održao je brojna predavanja na sveučilištima, nacionalnim akademijama, u muzejima, galerijama i kulturnim centrima diljem svijeta. Pariški Le Monde u izdanju Le Siècle 1900–1999 njegovu je autorsku izložbu 150 godina čikaške arhitekture izabrao za izložbu 20. st., proglasivši je najvažnijim tadašnjim umjetničkim događajem.

U egzilu u Francuskoj sudjeluje u svim aktivnostima hrvatske kulturne emigracije na Zapadu. Od 1990. uključen je u nastojanja u iseljeništvu i domovini za neovisnost i slobodu Hrvatske, a nadasve u predstavljanje Hrvatske u svijetu, potičući i vodeći različite promotivne aktivnosti za priznanje neovisnosti RH, pogotovo u zapadnim demokracijama, koje nam u početku nisu bile odveć sklone. Bio je osobni prijatelj, odan suradnik i poštovatelj lika i djela Franje Tuđmana, utemeljitelja moderne hrvatske države. Kako je bio poliglot i afirmirani znanstvenik umjetničkog usmjerenja, mnoga su mu vrata bila otvorena i rezultati su bivali sve vidljiviji i u širenju istine o agresiji na Hrvatsku kako u medijima tako i u onodobnim centrima moći, pa i u konkretnim priznanjima sve većeg broja stranih država kao i humanitarnoj pomoći ratom ugroženoj Hrvatskoj. Jedan je od organizatora i voditelja najvećega prosvjednog skupa hrvatske dijaspore u Maastrichtu 1991. Nije propuštao nijednu humanitarnu akciju za Hrvatsku, darujući i osobnu teško stečenu imovinu i ljubav svojoj domovini. Bio je savjetnik i član uredništva revije Cimaise, član uredništva Prometheus International i Cahier d’Art, surađivao je i pisao za Spirale, Ace Arts, Il Secondo Rinascimento New York Art Magazine, Appreciation Magazine. Bio je član uredništva Ekonomskog pregleda, Hrvatskoga gospodarskog glasnika, časopisa Science and Society, te višedesetljetni suradnik izdanja Matice iseljenika, osobito Hrvatskog iseljeničkog zbornika.

Ante Glibota član je većeg broja prestižnih znanstvenih i umjetničkih institucija i udruga poput Znanstvenog vijeća Europske akademije znanosti, umjetnosti i literature (EASAL) u Parizu od 1985, redoviti je član te akademije od 2004. i član predsjedništva od 2012, počasni je član American Institute of Architects od 1985. te redovni član Akademije političkih znanosti (SAD) od 1999. Bio je i član Nacionalne akademije za znanost i visoku tehnologiju u Shenzhenu (Kina), savjetnik Kineskog nacionalnog centra za međunarodnu kulturnu razmjenu – CICEC te umjetnički savjetnik Huaxie Cultural Development Co. iz Pekinga, ali i počasni profesor kineskog Sveučilišta Shijiazhuanga. Kao ugledni povjesničar umjetnosti bio je potpredsjednik i glavni konzervator Muzeja umjetnosti i urbaniteta – MAUS (Šangaj). Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja kao što su Povelja grada Chicaga (1983), Povelja grada Versaillesa (1986), priznanje Vitez reda umjetnosti i literature Republike Francuske (1987), Povelja grada Seula (1988), Povelja grada Antibesa (1989), Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996), Red Hrvatskog trolista (1996), Grand Prix Popmedia (1997), povelja Mare nostrum Croaticum (2003), Povelja Sveučilišta Tsinghua iz Pekinga (2004) te Porin za kompilaciju Antologija Josipe Lisac (2008), Velika zlatna plaketa branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata (2012) i dr. L’International Biographical Centre u Cambridgeu ga je zbog znanstvenih i umjetničkih zasluga s naglaskom na izvanrednom doprinosu povijesnim studijima u umjetnosti i arhitekturi uvrstio u izbor edicije Tisuću velikih intelektualaca svijeta (2002).

U Hrvatskom biografskom leksikonu Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža među mnogobrojnim djelima Ante Glibote izdvajamo neka od njih: 150 ans d’architecture de Chicago, Paris 1983; zatim Olympiade des arts, Paris 1988; Parc olympique de sculptures, Séoul 1988; Ferdinand Kulmer, Paris–Zagreb 1990;  D’Agaggio – Les sillons de la création, Milano–Paris 1992; Arrabal espace, Paris–Roma 1994; Léon Gischia, 1-3. Torino 1995 te Otto Piene (s. l.) 2011.

Počivao u miru Božjem!